SRETNA VAM SVIMA NOVA GODINA

Published on 19:53, 01/02,2008

..i neka nam svi postovi budu veseli :) !

Mimi 


Pesma mojoj ljubavi

Published on 19:14, 11/22,2007


           

                                                                                                                     

Pesma mojoj ljubavi

 Usnu noćas taj divan san,

tebe u snu, pomislih:"

O, kako mi je blizu, ne želim jutro, ne želim dan!

 

Tragovi me tvoji još uvek tebi vuku,

izdaje me snaga, patim,

zbog tebe, zbog leta, zbog tog grada!

 

Pitam se često hoće li proći, 

imam toliko suza, za tebe,

za mene, za njih,

gde su mi sve moje moći!?

 

Trebaš mi ti, naše vreme i ona leta,

da pružiš mi ruku kad padnem,

kad uhvati me tuga i seta!

 

Već dugo te nemam, i sve ja to znam,

teški su mi minuti, dani,

kako da te vratim,

suze su jedino što mogu da ti dam!? 

 

Kako je život čudan i zao,

nije me ni pitao, tvoje srce i tebe mi ukrao,

o, kad bi se samo smilovao,

i taj deo tebe mi dao!

 

Ušao si u moj život,

mirisom očarao moj svet,

sada lutam i tražim,

jasmin, moj najlepši cvet!

 

Reči sam ove suzama ti pisala,

svu bol iz srca kroz njih protkala,

i tužno sebi postavljala pitanja:

"Gde sam pogrešila"?

 

Kako sam samo bila voljena,

rukama tvojim milovana,

usnama tvojim ljubljena!

Zašto sam onda ostavljena?

 

Sada plačem i Boga molim,

da oprosti mi greh,

što rekla ti nisam, koliko te volim!

 

Tvoja Mimi.. 

Posvećeno jednom Jasminu, Zagrebu i našem vremenu.


" :( Luka i njegov svet"

Published on 21:32, 10/23,2007

 Luka je jedan dečak koji ima 14 godina i koga je ne moguće ne voleti i ne zaplakati kada ga vidite.

On je sin moje drage prijateljice, boluje od bolesti gde su mu sve motorne funkcije stale s razvitkom kada je bio još kao beba (neznam stručan naziv te bolesti). Ima ponašanje malog deteta a po izgledu je isti kao i svi njegovo vršnjaci. Plava kosica, krupne plave oči koje  neznaju gde gledaju, neznaju koga gledaju. Maše rukama i izgovara neke reči koje samo on razume šta mu znače. Na momente je jako agresivan a već sledećeg trenutka ode u nekov njegov svet..čupa travu i baca je sebi po kosi.

Uvek kada ga vidim uhvatim ga i tako ga jako stegnem , srce mi se cepa (imam sina godinu dana mladi od Luke) i pustim ga sve da mi radi..čupa me za kosu, udara, štipa..i ništa mi nije bolnoFrown, ali taj sjaj u njegovim očima mi ne da da ga odvojim od sebe i ako me ti udarci zabole. Sakrijem pogled od njegove mame da me ne vidi kako mi je teško zbog njega.

Tata ga je ostavio kada je saznao da je bolestan i da će ostati do kraja života takav. Imam tu slobodu i bliskost s tom prijateljicom da mogu da pričam s njom o tome. Jako joj je teško, sada ne više samo fizički jer dobija česte napade agresivnosti, naročito kada mu nije dobro. Posebno me je rastužio razgovor od jutros kada je rekla da Luka nije spavao do 4h ujutru, nije mogao da kaki Cry, imao je strašne bolove, udarao se po kosi i guzi. Plakala sam celog dana i gledala mog Lazu koji je došao s treninga i shvatila mnogo toga.

Lukina mama zna, i svesna je toga da mora da ga da u ustanovu za decu s tim problemima jer neće moći još dugo da se nosi s tim u kom pravcu ide bolest. Što je stariji, to je teže.

Na moje pitanje, šta će, kako će..odgovorila mi je: "Jao Mimi, umreću, nemam snage, znam da moram da ga odvedem "tamo", ali ko će njega da pogleda kada počne da se udara po glavi, neću moći da živim bez njega Cry"

Ceo dan mi odzvanjaju njene reči u glavi.

P.S. Ne treba biti roditelj da bi ovo razumeli. 


"Tužne oči moga oca"

Published on 13:24, 10/21,2007

  Nakon samo par dana od kako su se desile neke promene u mom životu, ja se i dalje ne pomeram s mesta.

Odrasla sam, mislila sam da sam mnogo jača, odnosno, nisam mislila ja već me je okolina oduvek tako doživljavala, a ja...već danima samo razmišljam i razmišljam. Trudim se da me sin ne primeti kako plačem jer će mi postavljati brdo pitanja, a i ne želim da me vidi da sam tužna.

Kad mi je jutros osvanula nedelje, poželela sam da me nema. Upalila komp i sat vremena posmatrala ICQ čet nebi li se on pojavio. Mada neznam ni šta bih radila i da se pojavio,krijem se,  izbegavam razgovor, SMS poruke, izbegavam sve što je vezano za njega, jer mi je teško.

Morala sam da izađem iz kuće, ne prija mi društvo a kad sam sama ubija me toliko razmišljanje i plakanje.  Otišla sam na očev grob..Bože, Bože..kakav sam čudan osećaj imala, kako sam se približavala grobu ja sam počela da jecam kao malo dete. Kada sam pogledala sliku na spomeniku, slika ista , ali oči moga oca su bile tužne , imala sam osećaj da će niz sliku skliznuti koja kapljica suze.

Da li to nama drage osobe koje smo izgubili mogu da osete, ili sam ja u njegovim očima videla moje tužne oči i tražila uplakana pomoć da nekako izađem iz ove tužne depresije.

Ne mogu da čekam da prođe vreme, ako mogu da prebolim sad..ovog trena i Zagreb i njega i 3 godine provedene s njim i moj odlazak i  Sljeme i Tkalčićevu ulicu i Jarun..sve! 

p.s. poslom sam vezana za Zagreb, samo neznam kako ću to da podnesem da prođem Tkalčićevom, pogledam u pravcu njegovog stana i produžim dalje? Cry

 


"Moja utopija"

Published on 04:22, 10/17,2007

(prekid veze/ostavljena)..grozno mi je i patim!

Kad u jednom trenutku, u nekom periodu života, sredini života, saznate da ste na raskrsnici pošli pogrešnim smerom, odnosno pogrešnom stranom ulice, zapitate se, jesu li znaci koji su vam bili smernica bili ispravno postavljeni ili ste ih vi sami postavljali na one uglove gde ste hteli i želeli skrenuti!

U tom momentu shvatite da ste načinili grešku koju ste namerno i želeli da napravite i da ste znake protumačili jer su vam se boje i reči ispisane na znacima učinili kao dečija šarena bojanka koju ste vi želeli da obojite sopstvenim bojama i time svoj život naslikate onako kako ste baš vi poželeli.

Naslikali ste cveće, obojili ga svim šarenim bojama, cveće je uvenulo! Nacrtali decu koja se osmehuju, smeh se pretvorio u plač. Napisali ste reči koje ste želeli da izgovorite, niste jer su vama delovale kao ubojito oružije kojim ćete nekog povrediti..a reči su lepe. Niste znali koja je lepota u tim rečima, toga ste se uplašili, a reči nikada niste ni izgovorili. Problem je tu u vama, prizvali ste sami svesno bol i tugu.
Godine, životno iskustvo nam diktiraju i vladaju razumom koji varira iz minuta u minut. Jednog trenutka smo uplakani, sledećeg trenutka se smejemo tim suzama, i sve se vrti u krug i sve se svodi na patnju,onu pravu!

Trenutno osećam bol, ali onu pravu, iskrenu, zrelu, onu što stvarno iz srca boli..poželela sam na trenutak da se vratim 15 godina unazad, pomislim, manje će boleti jer je tad sopstveni život na početku upoznavanja i stvaranju granica početka i onih granica koje vi nećete preći, ili bar mislite da ih nećete preći, i tada neznamo ni da volimo niti osećamo bol!

Kada ipak skupite snagu i pređete crtu obeleženu u mladosti, shvatite da ste ipak jaki, deo života provedete iza crte i sve vam deluje lepo, skoro kao utopija.
Nakon iluzije, i utopije naiđete na nove krahove i neuspehe u životu izazvane prelaskom iscrtanih granica. O tome niste razmišljali u mladosti jer ste bili suviše mladi a i smatrali ste da tu crtu nećete nikad preći. Posledice se nižu jedna za drugom, i stigli ste do stadijuma kada vas zaboli duša.

Fraza koja se često izgovara, a zaista i duša zna da zaboli. Osetila sam, stvarno guši i ponovo sam na raskrsnici i neznam koji putem da krenem. Boje su mi se razlile, preovladavaju crne, a trenutno nemam snage da sagledam jesu li znaci pravilno postavljeni. Znam..pogrešiću ponovo.

S istinom i porazima koji su nam jako bolni , nosimo se veoma teško, čak u trenutku pomislimo da je istina o toj istini lažna, blago se nasmejemo, ali u duši osetimo da je ta laž istinita.
Osetila sam tu istinu i tu bol, paralizu uma, spoj suza i smeha. Neko bi mi dao "opasnu" dijagnozu !
Što sam starija, sve sam slabija, ovo što me je ubilo, nije me ojačalo. Lažu kada to kažu. Moja prva velika, iskrena ljubav  imoje ćutanje me je stajalo jedne velike rane i ožiljka, jedne velike tačke, a želela sam ih više, u smislu...nastavak sledi!


Ništa nije spontano, slučajno, sve se desi baš onako kako nam je sudbina nametnula priču. Ona nam je odredila početak, odredila je i kraj..i sad zaista sa sigurnošću mogu reći, protiv nje se nesme i ne može, ma koliko mi je u ovom trenutku ta činjenica tužna, teško je prihvatam. Šok!

Prihvatam, i shvatila sam na veoma tužan način da mora da zaboli onog koji iskreno voli!

P.S...i opet sam se na trenutak ponadala da istina ipak nije istina, i po prvi put poželela da je neko ćutao..lagao!


Ravna 0...

Published on 22:29, 10/05,2007

 Trenutno se baš tako osećam zbog mnoštvo situacija koje su mi se desile u poslednjih mesec dana.  Trenutno nemam snage da pišem o tome, a tema o kojoj ću sutra pisati je više nego zanimljiva, izbaciću to iz sebe i sigurna sam da će mnogima pomoći (naročito onima koji su u radnim odnosima..a posebno se odnosi na žensku populaciju). Jedna baš, baš prava životna situacija , (moje lično iskustvo) gde se mnogi od nas pitaju, kad dođu do tog dela puta, "a šta sad".. !

Nastavak sledi ovih dana..sutra! 


"Oprosti mi, ali zaista mi je teško reći ti oprosti"!

Published on 23:28, 10/03,2007


Život se zasniva na beskrajnim količinama uvreda i praštanja. Ako pogledamo oko sebe, naše okruženje, društvo koje nam je postalo svakodnevnica, roditelje, prijatelje, nama blisku osobu, svima je zajednička jedna stvar...svako je svakog nekad uvredio, na surov ili manje surov način. Rečima ili delima, sve je u istom košu i posle svake uvrede ostaje nam gorčina, tuga što smo nekog nama dragog povredili, ili pak, što smo bili povređeni.
Deluje kao mehanizam koji je nastao kao potres ličnih nezadovoljstava, a uvredićemo se veoma brzo, veoma lako jer su naša ne zadovoljstva i taštine prilično velike.
Uvrediće nas prijatelj koji nam nije došao na rođendansku zabavu, roditelji koji su kritikovali kada nam je bio dan "d", uvrediće nas partner jer nam nije prišao sa onolikom pažnjom koju smo mi u tom trenutku želeli,..itd, itd. Sve u svemu, vređaćeme i vređaću sve oko mene jer ću misliti da je sve oko mene blesavo i neću pružati lepu reč ukoliko mi se ne uzvrati istom.
Teško se nosimo sa uvredama, i u tim situacijama, mi povređeni delujemo kao mnogo bolje i humanije osobe od onog ko nas je povredio, iako nikad u tim trenucima ne razmišljamo trezveno i nikad situaciju ne sagledamo do kraja i ne sagledamo razloge zbog kojih smo nekog povredili ili bili povređeni. I kad bi nam osoba koja nas je povredila rekla da smo mi krivi zbog izazvane uvrede , još bismo se i uvredili :)!
Posle "nesporazuma" koji sam imala sa najboljom prijateljicom, i zbog niza uvreda koje smo uputili jedna drugoj, nastalo je zatišije, ali zatišije u smislu da smo jedna drugu izgubile.Tih 7,8 meseci izbegavanja i ignorisanja da ona i dalje postoji i da je naše prijateljstvo i dalje prisutno je zaista meni bila jedna dobra životna lekcija.
Izbegavala sam svaki moguć pokušaj da je nazovem i da popričam s njom, a o tome da joj kažem "oprosti", nije bilo ni pomena.
To "oprosti" zaista je kao neki gorak lek, znamo da će nam od njega biti bolje , ali nam je teško da ga progutamo.
Odbojnost koju smo stekli prema tom činu izvinjenja je verovatno potekla još iz detinjstva kada su nas roditelji primoravali da se izvinemo za nešto što nismo smatrali našom greškom.
U ljubavi, "oprosti" poprima sasvim drugu dimenziju ali ni malo ne odskakajući od ostalih životnih trenutaka kada je neophodno to izgovoriti. Ako je jedna od važnijih reči "zajedno", zar da nas jedna reč liši te slobode uživanja u zajednici i ljubavi.
Na žalost, većina nas smatra da je to čin u kome si svi osećamo "poniženo", podcenjivajući sami sebe.
Ukoliko ne želimo postati ubice ljubavi, moramo naučiti praštati. Prvo sebi, pa drugima!
Sada, na to gledam sasvim drugačije. To "oprosti" je dokaz našeg poštovanja prema toj osobi, dokaz naših osećanja i ta poniznost se vremenom i godinama izgubi kada shvatimo koliko nam je malo trebalo da zbog tog "oprosti" izgubimo prijatelja, ljubav. Svaki put sve lakše i lakše izgovorim bez i jednog osećaja ponizno
sti.


Porodica, je li to zaista naš iskren oslonac u životu?

Published on 23:08, 10/01,2007


Vrlo često sam nailazila na komentare poznatih i manje poznatih lica da im je porodica jedini pravi oslonac u životu. Pokretač i saputnik na svim dobrim i lošim putevima koje je život diktirao. Ok, ima istine, i ona važi sve do onog trenutka dokle sami ne izgradimo svoju ličnost koja je opet pa potekla iz porodičnog okruženja.
Što sam bivala zrelija, sumnjala sam u tačnost toga što govore, što iz nekog svog ličnog iskustva, tako i iz tuđih životnih priča. Sve mi je to delovalo kao dobra maska i beg od realnosti koja je surova, ali koju su želeli da sakriju.

Skoro sam čula tužnu priču koja me je navela da pomislim o tome, koja je žrtva roditelja prema deci i obrnuto? Šta je ono što oni očekuju od nas, šta je ono što mi njima moramo da pružimo? Jesmo li u obavezi, je li nam moranje da živimo njihovim životima samo da bi se oni osećali više vrednijim u našim očima iako je to protiv naših načela i lične satisfakcije. Je li to sebičnost, kukavičluk, beg od prošlosti, trenutni životni status ili nešto sasvim drugo?

Drugarica moje poznanice je godinama živela u Beogradu, studirala i na fakultetu upoznala dečka s kojim je bila u vezi godinama. Živeli su zajedno, shvatili da se vole i da je to to.
Postojao je jedan "problem". Ona je Srpkinja koja je za vreme rata došla u Srbiju , a on je Hrvat.Njihovi roditelji nikada nisu podržavali njihov izbor partnera, nisu želeli komentarisanje na tu temu i predpostavljam, nisu želeli ni planove o njihovoj zajedničkoj budućnosti

.
Mimo svih tih prepreka koje su ih pratile, ostali su dosledni svojim željama i stavovima i potrebi da budu zajedno.
Ovih dana će se venčati, ali bez prisustva roditelja jer su ih se roditelji odrekli.Ni jedna ni druga strana ne podržava odluku svog deteta i bukvalno, ne žele više bilo kakav kontakt s njima.

Svoje venčanje će obaviti bez porodice, bez jedinog oslonca u životu!


SEX POSLE 30-e!!!??

Published on 23:14, 09/30,2007

Pre 10 godina, starija sestra, dosta starija , mi je pričajući na temu sexa rekla da se prava draž i užitak oseti tek posle 30-e..????Ja sam se samo nasmejala.


..da, ja sam se samo nasmejala!

Znam da sam nakon toga u razgovorima s prijateljicama ismejavala svoju sestru i njen komentar da se pravi sex i draž sexa oseti posle tih godina.Dakle, po njenoj priči meni je trebalo još cela decenija da bi skontala o čemu je ona to pričala.
Ubrzo nakon toga, ja sam postala mama, ali i dalje nisam znala šta je u pitanju, jer, ja sam postala mama, dakle ..mama je imala sex, njoj je to delovalo kao sasvim ok , ja sam bila velika cura koja se sexala i to je to.Razmena iskustava sa frendicama i delovalo mi je da skoro svaka ima to isto !

Međutim..vreme, iskustvo (kada kažem iskustvo, ne mislim samo na sexualno iskustvo, to mi deluje suviše prosto, već na životno iskustvo koje povlači sa sobom i ispitivanje samog sebe, upoznavanje nekih skrivenih delova , što tela tako i duše) je učinilo da ipak shvatim da je sestra bila u pravu.
Ja kao cura (tako se i osećam još uvek) :), mogu da kažem, bez preterivanja, da nas je ipak većina bila u zabludi da znamo šta je sex i da smo doživele vrhunac , možda s prvim, drugim ili trećim..ili sa onim za koga smo mislili da je baš onaj pravi.
Ja ne spadam u tu grupu, ovo su bili česti komentari mojih prijateljica, da im je svaki pravi, da ih svaki zadovoljava, da je svakom "atribut" na mestu itd..itd..

Nikad nisam znala da glumim orgazam, da se pravim da mi godi, da je on tako dobar ljubavnik da ga ne bi menjala i sl.A zašto to, lažno je , a i tipovi će tako živeti u zabludi da su dobri u krevetu, a npr. nisu.

Prošla je decenija i jače od kad sam imala razgovor sa sestrom, u međuvremenu sam postala i mama, napunila 30-u, 31....32..... 33....i..imala sam SEX, ja sam imala pre nekoliko dana pravi, dobar sex.."Bravo, majko, ćerko, sestro, sad si velika cura", velim sebi!:)

Neću toliko da pričam o njemu jer već samo po sebi govori dosta !
Doživela sam prvi pravi iskreni orgazam u 33. godini.., i to više puta!!!I dalje ne mogu da dođem sebi da se, je li, to desilo meni!!!Pa ja sijam, blistam, oči mi cakle, osmeh mi se ne skida s lica..i ponašam se kao prava tinejđerka!

Naravno, posle tog događaja, to sam morala proslaviti s curam i moje "sexulano iskustvo" pretočiti u pravu erotsku priču nabijenom toliko emocija da su ostale zatečene, željno iščekivajući šta ću sledeće novo iskusiti:)..

Elem..ma kako tužno zvučalo zbog zakasnelog orgazma, ipak mi nije žao što ga nisam doživela ranije jer mi je ipak falila ta meni bitna prava osoba koja je velikim delom zaslužna za to, ako ne i najvećim!

Njemu...pusa !