"Spletkarim sa sopstvenom dušom"
Nakon očajničkog trganja i bega od sospstvenih emocija, pokušaja potiskivanja praznine u meni, zaista mi nije lako. Prvi put sam osetila nemoć, gubitak snage a ujedno nesnosnu želju da se trgnem i uspravim, baš kao i prava lavica. Tako me je društvo doživljavalo i vremenom su mi zbog te moje vizuelne jačine i moći nametnuli nešto u meni što u stvari nisam. Tvrde da sam izuzetno jaka, a samo se lažno osmehujem i glumim jer nisam želela da izneverim njihova iščekivanja i iluzije o meni.
Ranjiva sam i tužna i dalje me ne popušta tuga zbog nečeg i nekog. Brojim dane, kao u vojsci, koliko je prošlo, koliko je još ostalo, hoće li mi tuga trajati nedeljama, mesecima ili..?
Kažu da nikad lepše nisam izgledala, neznaju šta je razlog ali ja spolja blistam. Na trenutak mi to da trunku osmeha, samopouzdanja. Dobiju taj osmeh koji su navikli, izmame mi rumene obraze od stida od svih tih silnih komplimenata, ali ja njega iz glave ne mogu da izbacima. Prati me u stopu, i taman kada počnem da se "okrepljujem" od njega, da se posvećujem nekim duhovnim ispunjenjima sebe, pojavi mi se ta seta i tuga i opet suze, iznova i iznova. Ne mogu više ni da plačem, ni da slušam pesme koje me podsećaju na njega. Žao mi je jer mi se javi nesnosna želja da ga zaboravim, a zašto lažem samu sebe, ja to ne želim.Krijem se od njega, izbegavam svaki kontakt, razgovor i neznam kako uspevam, ali uspevam. Ne želim da znam ništa o njemu, da li je sam ili ne, da li možda i dalje misli na mene ili ne, Ne, ne želim da znam ništa o njemu i njegovom životu. Želim da znam samo da li je dobro. Sve ostalo mi je jako teško!
Proganja me jedna stvar koja me zaista guši, i neznam kako, ali to moram da izbacim iz sebe, sad..sutra ili za mesec-dva, ja to moram! Nakon mojih trideset i neke, ja sam prvi put zavolela nekog, iskreno, ono..zaista pravo. Zavolela sam "njega". Znam da je to to, jer ovaj osećaj nikad nisam imala. Nakon njegovog pitanja, dok smo još bili zajedno, nakon njegovih čestih pitanja :" Mirjana, da li me voliš", ja sam samo ćutala i gledala ga. Svaki naredni put kada me je pitao da li ga volim , ja sam opet ćutala. Sećam se sestrinih reči :"Izgubićeš ga, reci mu o osećanjima", a ja nisam smela jer sam se plašila toga što sam ga zavolela i nisam znala, nisam znala šta i kako s tim, kako ću mu reći, hoću li plakati, trebam li da plačem zbog toga!? Ja volim i to je meni bilo novo, još meni ne ispitan osećaj, i prvo sam morala to osećanje sebi da objasnim , pa tek njemu da kažem. Zašto mi nije pročitao iz tog ćutanja i pogleda šta sam mu govorila. A tako sam želela, Bog mi je svedok, ne lažem, znao je da sam ga zavolela.
To će me proganjati, stalno mi odzvanjaju njegova pitanja i moje ćutanje. Da li ja koja sam tolika "alapača" nisam smela da izgovorim jedno VOLIM TE. Kukavice, ako..ćuti, sad ćuti, slušaj tužne pesme i plači. Šetaj ulicama sama, namaži lice skupom šminkom da ti se ne bi razlila od tolikih suza, lažno se osmehuj a taj teret nosi sa sobom kao žig tvoje nemosti.